Nedavno sam u podučavanju doživjela nešto što me duboko dotaknulo i što smatram vrijednim podijeliti. Riječ je o jednom tihom trenutku u kojem se jasno vidjela veza tijela i uma.
Imam dvije učenice, prijateljice, koje su zajedno odlučile pokloniti si iskustvo privatnih satova joge. Zbog svojih obaveza odabrale su jutarnje satove, dva puta tjedno. Program koji prolazimo zaista je poseban - Rajadhiraja Yoga za čakre, prema učenjima i metodi koju sam učiila od svoje učiteljice joge, Gange Devi. Svaki sat sastoji se od raznih elemenata iz Tantre i Hatha Yoge, iako asane i dalje zauzimaju najveći dio prakse. No, ovi satovi sežu mnogo dublje od samih asana.
Želim podijeliti jedan od par značajnih trenutka naše jutarnje prakse.
Nakon tri mjeseci redovitog vježbanja, jedna je učenica ušla u određenu asanu s lakoćom koju do tada nisam vidjela. Ne zato što tu asanu ponavljamo na svakom satu i ne zato što joj je tog jutra sve išlo od ruke. Upravo suprotno. Tog dana na njoj sam jasno mogla vidjeti tragove umora, a sat joj nije bio osobito lagan.
A onda se nešto promijenilo.
Kada je ušla u Malasanu, Položaj joga čučnja, izgledalo je kao da je sav teret odjednom nestao. Ona nije ušla u taj položaj samo tijelom, nego iz jednog drugačijeg stanja svijesti nego do tada. Čak je i sama primjetila razliku i rekla da se u toj asani sada osjeća potpuno prisutno i mirno, kao da je na svojem mjestu.
I upravo je tako izgledala.
Kralježnicu ju držala dugom i stabilnom. Srčani centar otvoren. Kukove i noge istovremeno snažne i neopterećene. Nije bilo napora koji se inače zna iščitati na licu ili u tijelu. Sve je djelovalo skladno, kao da je tijelo jednostavno slijedilo nešto dublje od same fizičke izvedbe.
Kasnije sam se pitala: koliku razliku radi ući u asanu iz jednog drugačijeg stanja uma?
Um uvijek vodi, a tijelo ga slijedi. No u ovom trenutku kojem smo svjedočili, nemiri uma nisu stvarali uobičajene stranputice ili prepreke. Nestali su pregovori. Nestala su pitanja je li tijelo dovoljno spremno, dovoljno fleksibilno ili dovoljno snažno. Nestao je onaj unutarnji glasa koji kaže: “Danas nemoj do kraja.”
Promatrala sam svoju učenicu dulje nego inače. Imala sam osjećaj da u tom kratkom zadržavanju postoji više dubine nego što sam do tada uspjela vidjeti. Kao da se pred nama otvorio jedan novi sloj prakse.
I možda ono najljepše – u tom trenutku nije se nešto promijenilo samo kod nje. Otvorilo se i nešto u meni ne samo kao učiteljici, već i učenici koja već godinama njeguje vlastitu praksu.
Tih tridesetak sekundi Malasane ostalo je sa mnom danima nakon sata i dodalo je neke važne nijanse u načinu na koji promatram pristup praksi i ulazak u asanu. Ovo iskustvo dalo mi je spoznaju da se najdublji pomaci u jogi ne događaju kada tijelo postane sposobnije, nego kada um napokon prestane pružati otpor.
Od tog dana sve češće se pitam: ne ulazimo li u asane zapravo onako kako ulazimo u život?
S onoliko povjerenja koliko sebi dozvolimo.
S onoliko otpora kojeg još nismo otpustili.
I sa sviješću da u svakom trenutku imamo slobodu odabira između to dvoje.
